Došlo je vrijeme da pravi ljudi povedu Evropsku uniju. Stjepan Mesić, koji je u političkoj penziji iz koje bi po svaku cijenu želio nekako da izađe, ali bez uspjeha. Milo Đukanović, koji se pravi da je u političkoj penziji, ali je potpuno jasno, barem nakon dva lažna povlačenja, da bez njega ne dolazi u pitanje samo jedan režim, već i jedna država kakva je od kraja devedesetih godina pravljena po mjeri i u službi jedne ličnosti. Mnogo su dobri bili, ta dva simbola devedesetih, nekada suprotstavljeni na dubrovačkom ratištu, danas ujedinjeni u jednom nakaradnom tumačenju prošlosti i priželjkivanju da se u budućnosti ništa ne promijeni u odnosu na vrhunac njihove karijere prije jedne ili čak dvije decenije.
Mesić je, kao i uvijek, nešto petljao u želji da se predstavi kao umjeren i prema susjednim državama naklonjen političar. Objašnjavao je kako je pitanje poglavlja 26 i hrvatske blokade Srbije na putu ka Evropskoj uniji stvar tehnička i da će lako biti prevaziđena. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako u srpskoj javnosti lako dobiju podršku osobe kakva je Mesić – od Krleže do Josipovića. Mi treba da pokažemo razumijevanje za hrvatske nacionalne i državne ciljeve, za razne istorijske frustracije i neutemeljene težnje... Dva li tri razumna stava koje iznesu osobe kakva je Mesić treba da nas obavežu da imamo razumijevanja i podržavamo potrebu hrvatskih ljevičara da svoj nacionalizam dokažu pred fašistima i krajnjim klerikalcima. Još treba da budemo i zahvalni prvom premijeru Tuđmanove Hrvatske, predsjedniku predsjedništva koji se hvalio nestankom države kojoj se zakleo. Posle je kao predsjednik Hrvatske najavljivao agresiju na Republiku Srpsku, pomilovao osuđene šoviniste – ubice, bio je na čelu Hrvatske kada je među prvima na svijetu priznala nezavisnost etnički čiste, albanske paradržave, organizovao diplomatske sanitarne kordone oko Srbije... Na drugoj strani tu je Đukanović. Divan čovjek. Pa zar nije donedavno govorio da mu iz Srbije prijete? Koštunica je, rekao je nekada Đukanović, stajao iza ubistva Duška Jovanovića, vlasnika najuglednijih novina u republici? Zar nije Srbija bila tema i predmet svih njegovih izbornih kampanja? On je bio jedini prvak jedne socijalističke partije u Evropi koji je stvaranje nacionalne crkve naveo kao jedan od najvažnijih ciljeva partijske politike...
Ipak, Đukanović je i kavaljer. Najavio je da neće praviti smetnje Srbiji prilikom ulaska u EU. Kako je divan. Dobio je bezuslovnu nezavisnost, srpski narod nema praktično nikakva prava, antisrpske kampanje srećom se ne tiču srpskih vlasti koje su izgleda jedini svjedok velike zavjere koju je na sam dan nedavnih izbora „Neslobodni svijet“ skovao protiv Mila Đukanovića, njegove partije i države koju su pretvorili u svoj privezak.
Prethodna sedmica je, međutim, donijela i dva otrežnjenja onima koji vjeruju da je Đukanović izveo Crnu Goru iz istorije i uveo je u bajku. Prvo je jedan senator glasao protiv prijema Crne Gore u NATO. Čini se kao da je to uobičajena parlamentarna prepreka nastala možda kao plod nekih drugih, sasvim prizmenih, ciljeva jednog američkog parlamentarca. Međutim, u Sjedinjenim Državama je trenutno u toku promjena vlasti. Razne bulevarske novine, neke bliske saveznicima i saučesnicima crnogorskog režima iz Beograda, pišu kako će Srbija, Srpska, Makedonija, a možda sa njima i Crna Gora ostati izvan zone uticaja SAD. Ovo vjerovatno nije tačno, ali je daleko od onih obećanja koja je dao bivši prvak EU Van Rompej. Uticajni časopis Politiko tako javlja da za sledeće proširenje Evropske unije valja čekati barem još čitavu deceniju. Čak i tada, najizgledniji kandidat za članstvo nije država Bodina i Jakvinte... Ne, ne... Naknadno je otkriveno da je evropejskija, solidnija, privrženija, manje korumpirana i u većoj mjeri demokratska Republika Albanija. Iako je prije neku godinu, uoči ko zna kojih po redu naspinovanih izbora, Van Rompej najavio da je Podgorica sledeća među evropskim zvjezdicama, i da posle „Bijele Hrvatske“ logično sleduje „Crvena“... To se baš nije ispostavilo kao upisano u kamenu. Ako je za utjehu, Crna Gora nema problema koje imaju Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Moldova ili Ukrajina... Ali, ko zna, možda Crnu Goru, jednako neočekivano prestigne i „Republjik Kosova“, državolika tvorevina koju je Crna Gora priznala ubrzo nakon što je to učinila Hrvatska. Kosovo ima sve prednosti koje ima i Albanija. Pritom, za razliku od Crne Gore u ,,republjik'' više nema Srba. Rješenje je možda samo u crkvi, dok je bio kardinal u Argentini sadašnji papa je primio raskolnika koji tvrdi da se nalazi na čelu nekakve paracrkve u Crnoj Gori. Možda je to bila zabuna, ali početni kontakt je uspostavljen. Sada još samo da preko od partije dizajnirane crkve prevjeri dovoljno građana Crne Gore. Možda će, poput onog hrvatskog kardinala, za koga pokatoličavanje Srba i Srbije ne samo da nije bio problem - već je predstavljalo istinsku misiju, i sâm naći svoje mjesto u crkvenoj hijerarhiji. Mitropolit CPC Milo Prvi, kakva kruna karijere – doživotna funkcija, nema više izbora... Samo, čak i tada, bilo bi logično da Crna Gora stupi u članstvo EU tek kada u red svetitelja stupi i Sv. Milo Evropljanin.
(Autor je istoričar i docent
na Filozofskom fakuletu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić